Članak

DRAGANIĆKI PURANAC

Prema posebnom programu KUD-a „Sv. Juraj“ Draganić u proljeće 2010. provedeno je istraživanje očuvanja umijeća izrade draganićkog puranca. Spomenuti program KUD je prijavio Konzervatorskom odjelu u Karlovcu na javni poziv Ministarstva kulture RH s ciljem očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Zbog što kvalitetnije realizacije programa uspostavljena je suradnja s OŠ Draganić i udrugom ZRAKA Draganić te je oformljen programski tim u sljedećem sastavu:


KUD „Sv. Juraj“ Draganić:
Marica Boričević, (Alenka Bujan), Višnja Golub, Draženka Jagatić,  Ivana Jerečić, Ksenija Špehar, Barica Tomašković
OŠ Draganić:
Alenka Bujan, Katica Golub, Marica Jurčić
Udruga „Zraka“ Draganić:
Barbara Šiljevinac, Kristina Vrbanek


Nakon provedenog istraživanja izrađen je zapis koji je od strane struke pregledao dr.sc. Tvrtko Zebec iz Instituta za etnologiju i folkloristiku objavljena je brošura kojom su mještani Draganića bili upoznati s pričom o purancu. Slijedile su praktične radionice; prva u OŠ Draganić za DAN EKO ŠKOLE i druga neposredno prije cvjetnice u KC Draganić za sve zainteresirane mještane. Sav materijal za izradu puranaca kao i kazivače osigurale su članice programskog tima.
Na blagdan cvjetnice svi puranci izrađeni na spomenutim radionicama blagoslovljeni su na svečanoj sv. misi u župnoj crkvi sv. Jurja. Većinu puranaca u rukama su nosili članovi KUD-a koji su misi nazočili u prigodnim nošnjama (za ženski svijet to je obavezno MODRA ili ROZA RUBAČA).

Na navedeni način obnovljen je stari običaj koji je pod utjecajem globalizacije gotovo izumro i pretvorio se u nešto što nije tradicija našega kraja. U našim se krajevima nikada nisu koristile biljke kao maslina ili palma. One su karakteristične za neka druga podneblja.

Uloženi trud rezultirao je Rješenjem Ministarstva kulture RH od 02.kolovoza 2010. god. kojim  UMIJEĆE IZRADE PURANCA NA PODRUČJU DRAGANIĆA ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu čl.9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra. Temeljem navedenog rješenja umijeće izrade puranca na području Draganića upisuje se u Registar kulturnih dobara RH.

Za predmetni program uoči svečane sjednice održane za Dan općine Draganić KUD-u „Sv. Juraj“ uručeno je javno priznanje Općine Draganić za 2010. godinu.

OPIS OBIČAJA

Cvjetnica je pučki naziv za posljednju korizmenu nedjelju, uoči Uskrsa (draganićki = cvitna ili cvetna nedelja). Uz nju je vezan kršćanski običaj ophoda s grančicama u spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. U hrvatskoj folklornoj baštini uporabi raznovrsnog proljetnog bilja koje se nosi na blagoslov pridaje se zaštitna i plodonosna moć.

Bilje koje se nosilo na blagoslov, kao i običaji vezani uz isti,  razlikuju se u pojedinim dijelovima Hrvatske. Tako se na prostoru župe Draganić bilje koje se nosilo na blagoslov za  Cvjetnicu nazivalo puran ili puranac. Draganićki puranac se izrađivao od propupalih šiba leske, drenka, svibovine, bršljana, limbaka, tršljike, borovice, berberike, zimzelena, zimoleza i sl. Šibe su bile dugačke do 2 m. Puranac su izrađivali muškarci (gospodari i dećki) u subotu prije Cvjetnice ili rano ujutro na samu Cvjetnicu. Najprije su se uzele duže šibe koje su činile osnovu  (npr. leska, svibovina, tršljika, zimolez i sl.). Neki kazivači navode i određeni broj šiba od svake vrste - uglavnom po 3. Odabrane šibe po vrsti, broju i veličini vezale su se u snop na 2, 3 ili 4 mjesta pomoću raskoljenih bekvi (vrbine grančice), koje je narod nazivao brukva ili trta. Zatim se puranac dodatno kitio ostalim jače zazelenjenim i rascvjetalim grančicama (pretežno drenak, bršljan, limbak, zimzelen, borovica; ili rascvjetale grane voćaka -  rana sliva ili čarešnja). Zanimljivo je da većina kazivača navodi neparan broj šiba u purancu (7-15). Pazilo se da debljina puranca bude prilagođena veličini šake a dužina visini osobe koja će ga nositi na blagoslov. Neki su ga ukrašavali različitim pantlikima ili panklikima, pedalj dugim koje su vezali na vrhove šiba običnim vuzlim. Ki je puranac bil veći taj je bil bolji i preštimaneji.
Puranac su na blagoslov u crkvu nosili isključivo muškarci i to na ramenu zbog njegove veličine. U crkvi su ga držali naslonjenog na pod dok je trajala maša. Žene su na Cvjetnicu k maši išle oblečene v modre rubače. Za vrijeme  II. svjetskog rata dogodila se značajna promjena običaja. Muškarci su gotovo prestali ići  u crkvu  pa su žene preuzele ulogu nošenje puranca na blagoslov. Vremenom se puranac smanjio na veličinu oko 0,5 m.
Po dolasku s blagoslova dio borovice s puranca stavljao se u šporet, „kozu“ kako bi se mirisom okadila kuća. To se činilo i za Uskrs. Neki kazivači navode da se to činilo i češće kako bi se osvježio prostor.
Puranac se stavljao na tavan za gredu sljemenjaču ili rižnjicu i tako je kuću branio od ognja i groma. Blagoslovljene šibe iz puranca stavljale su se i v štalu, kokošinjac, svinjac, vrt i na zdenac. Kad je u proljeće blago prvi put tirani na pašu svaki pastir je dobio po jednu blagoslovljenu šibu kojom je prekrižio životinje pri izlazu iz staje ili dvorišta i tjerao ih na pašu (krave, svinje, guske, pure, ali nikad konje). Za nevremena komadić blagoslovljene grančice stavljao se u vatru radi obrane od groma.

Porjeklo naziva „ PURANAC“ prema kazivačima tumači se dvojako:

 prema cvijetu lijeske koji se u narodu naziva puranac (a koji je njegov sastavni dio)
 prema raširenom puranovom repu (zbog izgleda i bogatog kićenja)

Kroz običaje vezane uz  blagdan Cvjetnice dolazi do izražaja prastaro vjerovanje u obnoviteljsku moć biljaka. U tome nije prostor Draganića mnogo drugačiji od ostalih dijelova Hrvatske, ali ono po čemu se razlikuje je specifičan način izrade puranca.

16.10.2012