SUSRET HRVATSKIH FOLKLORNIH ANSAMBALA, ČAKOVEC 2008. GOD.

Osvrt na 15. susrete hrvatskih folklornih ansambala Čakovec, 25. i 26. listopada 2008. Dr. sc. Tvrtko Zebec U Centru za kulturu Čakovec 15. susrete hrvatskih folklornih ansambala organizirali su Hrvatski sabor kulture, Zajednica HKUU Međimurske županije i KUD “Kaštel”, Pribislavec uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture, Međimurske županije i Grada Čakovca te suorganizatorstvo općine Pribislavec. Ukupno je sudjelovalo 13 ansambala – prvi dan je nastupilo sedam, a drugi dan šest, svaki s dvije točke u programu. Dvorana Centra za kulturu, kao rijetko koja, pruža vrhunske uvjete za folklorne nastupe s brojnim skupinama izvođača, što su ansambli dobro iskoristili. Nastup većine ansambala bio je na zavidnoj izvođačkoj razini iako se i ove godine ponovilo da se u pogledu koreografskih rješenja osjetila razlika između koreografija u kojima autori (ponajčešće u pomanjkanju znanja s terena ili želje da zadovolje “visoku tehniku izvedbe prema scenskim zakonima”) naglašeno posižu za geometriziranim kretanjem po pozornici, te onih u kojima izvedba koreografije teče spontano i mnogo prirodnije i opuštenije, logičnije. Ovaj drugi “stil” koreografiranja mnogo je bliži folklornom stvaralaštvu i često gotovo potpuno briše granice između “izvornog” i ”koreografiranog”, umjetnički dorađenog i stiliziranog prikaza, pa u tom slučaju radije ističem razliku između dobrih i loših izvedaba nego izvornih i koreografiranih. Sve su one koreografirane, pa i one najjednostavnije su priređene-obrađene za pozornicu, ali uz dobru izvedbu mogu ostaviti daleko upečatljiviji dojam zbog uspješnog izbora materijala (pjesama, plesova, igara, instrumenata i njihova različita kombiniranja) i logičnosti izvedbe (dramaturgije, dinamike i smisla). Susreti folklornih ansambala su, koliko mi se čini, ponajviše zamišljeni kao susreti gradskih ansambala koji u našim uvjetima nisu imali prilike nastupati na mnogim drugim smotrama na kojima se često želi prikazivati isljučivo “izvorni” folklor užeg zavičaja. Stoga pomalo čudi pojava KUD-a Seljačka sloga iz Donje Dubrave. U prvoj je koreografiji obrađeni materijal prikazan kao zagorski, a “pokupljen” je s mnogo šireg područja (čini se zbog neznanja, neiskustva ili drskosti koreografa), a u drugoj je točki program zavičajni, “domaći”, ali geometrijski “prekoreografiran” za ove susrete – čime je izgubio šarm izvornoga, a nažalost u izvedbi nije postigao kvalitetu koreografiranoga. Unatoč tomu, pojava KUD-a “Sveti Juraj” iz Draganića koji je u obje koreografije vrhunski prikazao svadbene običaje svoga zavičaja (iz različitih vremenskih razdoblja) ili KUD-a “Koledišće” koji je također u obje točke pokazao znalački postavljene i izvrsno izvedene plesove svojih Jezera, potvrđuje činjenicu da nije nužno da nastupaju društva “gradskog” tipa koja se bave samo koreografiranim folklornim izričajem nego da su točke znalački postavljene, tehnički dorađene, da su izvođači uživljeni, a postignuto raspoloženje iskreno! Utoliko nije presudno tko je izvođač nego kakva je izvedba, a granice između “izvornoga” i “koreografiranog” folklora postaju vrlo fleksibilne sve dok ne prevlada stilizacija.   KUD “Sveti Juraj”, Draganić Ivanka Ivkanec Svadbovanje 60-tih – dio svadbenih draganićkih običaja Bravo! Bravo! Bravo! Predstavljanje lokalne folklorne tradicije u ovoj točki programa sjaji poput krunskog dragulja u ukupnoj produkciji i djelovanju ovog ansambla. Zadivljena sam ozbiljnošću vašeg rada, provedenim istraživanjima o folklornom odijevanju i njegovim mijenama tijekom 20. stoljeća i sjajnim koreografskim rezultatom koji su tako vjerodostojno predstavljeni na sceni! Posredstvom izbora iz slojevitosti svatovskih obreda i običaja posvjedočili ste kontinuitet i vitalnost  folklorne baštine, njezinu sudbinu i promijene njezinih vizualnih vanjskih manifestacija (ali brižno čuvanih duhovnih sadržaja i značenja) i prilagodbu (suživot, svojevrsno zajedništvo i spregu) današnjim okolnostima i vrijednostima.. Samo izuzetno se događala prigoda (prilika) koja je tako vrsno i nadasve znalački istodobno pokazivala duboko poštovanje i razumijevanje složenih odnosa koji utječu na  pučko stvaralaštvo s aspekta tradicijskog i suvremenog života uopće. O toj sprezi ste gromoglasno govorili svojim prikazom nošnji i odijevanja, obrednih i svakodnevnih uporabnih predmeta, svatovskim funkcijama i ulogama, pjevali ste u raskošnom koloritu, oblikovanju i ornamentici, plesali svoju i našu svečanost života. Svima skupa najsrdačnija hvala i iskrene čestitke! Nedaj me majko daleko – dio svadbenih draganićkih običaja Scenska izvedba odabranih momenata iz obredno-običajne folklorne baštine draganićkog područja je s istim uspjehom, kao i prethodna točka, prezentirala životne međaše (i vrijednosti duhovne kulture) stanovništva u prvim decenijima 20. stoljeća. Koreografsku ideju i njezino ostvarenje ustrajno i spontano slijedili su i ostvarili svi članovi KUD-a zajedno i svaki od njih sa svojim osobnim izvedbenim doprinosom. Vaš scenski nastup i ovako izveden program je još jedna potvrda posebnog značenja i mjesta u nevelikoj obitelji vodećih hrvatskih folklornih ansambala. Živjeli! Dr. sc. Tvrtko Zebec Svadbovanje iz 1960-ih novo je vrhunsko ostvarenje Mojmira Golemca i Draženke Jagatić uz glazbenu obradu Tomislava Stanićaka. Vrhunski prikazani svadbeni običaji Draganića uspjeli su u svakom pogledu. Odabir nošnji, oglavlja (frizura), plesova tog doba, uloga sudionika u svadbi, svaki detalj na svomu je mjestu. Očito je i skupina ovu točku prihvatila sa srcem jer je sve izvedeno veličanstveno i besprijekorno. Čestitam na stalnom kopkanju po vlastitoj tradiciji što rodi bogatim plodovima poput ove točke!!! Plač mladenke s Ne daj me majko daleko i u drugoj je svadbenoj točki Draganićanaca došao do punog izražaja. Ova već viđena koreografija istih autora u tradicijskom je smislu puna starijih elemenata lokalne tradicije u materijalnom obliku (nošnjama, barjaku, oglavljima...) i onom nematerijalnom kojeg je puno teže dočarati. Baš je zato veličina i vrijednost ovoga društva koje u jednostavnosti prikaza, spontanosti izvedbe s puno osjećaja za estetiku i scenu uspijeva publici prenijeti puninu doživljaja draganičkog svadbovanja sa svim onim tužnim trenucima odvajanja od obitelji (pa i kroz tugaljivu svirku violina), ali i veselim ulaskom u novi život mladog para. Preporučio bih da na nastupima poput ovih Susreta ili sličnih smotri ne izvodite dodatke (bis). Razmislite i o mogućnosti skraćivanja ove točke. Još jednom iskreno čestitam vodstvu društva na velikom trudu oko istraživanja vlastite tradicije i bogatim rezultatima koji su se vidjeli i na ovom nastupu! Mihael Ferić Scensko uprizorenje «Svadbovanje 6o-tih» sjajna je ideja i pun pogodak autora ovog duhovitog pothvata. Umjesto da nam opetovano prikazuju folklor davno minulog vremena, što po pravilu gledamo u programima folklornih ansambala, maštoviti su i odvažni autori ovog projekta skupili snagu da pokažu realnost toga vremena unatoč neizvjesnostima mogućih  reperkusija. U nekim drugim okolnostima ova bi ideja bila osuđena na javni linč, no domišljati su autori i toj prijetnji doskočili u naslovu predstave kojim se pozivaju na vrijeme  u kojem se sve to zbivalo. Bez toga nesvakidašnjeg i nekonvecionalnog naslova ideja bi bila izložena oštroj negativnoj stručnoj i javnoj kritici. A što se ustvari dešavalo u tom uspjelom eksperimentu?  U prvom redu stvarna slika  toga doba. To je bilo vrijeme kada je iz seoskog života nestajala stoljetna tradicija, kada su se miješali  urbani i ruralni načini života, običaja, glazbene prakse i odijevanja, pa smo gledali pomiješane gradske frizure i tradicijska oglavlja, civilnu odjeću i narodnu nošnju, tradicijske pjesme i  meksikansku rašpu, atraktivnu svatovsku povorku i na kraju slikanje sudionika svadbe. O glazbenim utiscima sve najbolje, ali tek nakon superlativa ideji i njezinim autorima. U drugom je nastupu ovaj renomirani ansambl, gotovo redoviti gost ove manifestacije, još jednom potvrdio svoje vrline. Svadbeni običaji draganićkog kraja pokazali su zrelost ansambla u pjesmi, plesu, scenskom pokretu i izvrsnoj svirci. Dojmljiva je bila izvedba nabrajalice – ojkalice, uvjerljiva svatovska povorka s barjaktarem, te nadahnuti pjevači i svirači. Vrsni ansambli mogu postojati i djelovati u manjim mjestima pod uvjetom da imaju da imaju stručno vodstvo poput ovoga, ansambl koji ih bez pogovora slijedi, te podršku sredine i vodstva društva. A to se sve izgleda poklopilo i poklapa već niz godina u Draganiću.